Naslov knjige: “Prigorski pozdrav”

Izdavač: Udruga hrvatskih aforista i humorista

Urednik: Miroslav Vukmanić

Lektura: Branka Vukmanić

Naslovnica: Valentina Posuda Ciganić

Broj strana: 128

Štampa: Studio Moderna Zagreb, 2023

Izbor iz knjige za portal

O malog čovjeka se nitko ne spotakne; većinom ga zgaze.

Između glupog i nijemog svjedoka razlika je jedino u decibelima.

Najbolje je uzeti pravdu u svoje noge — i pobjeći.

Političar i kad govori u množini, šalje poruke pojedincima.

Fotografije su retrovizor u kojem vidimo ono što smo ostavili iza sebe.

Okretanje glave od problema pružanje je drugog obraza.

I kad se radi u rukavicama, prljavština uđe pod nokte.

Izležavanje nije zdravo. Pogotovo ako to radite na željezničkoj pruzi.

Kad se čuje rafalna vatra, to na ulici netko peče svoj zanat.

Policija je privela strance. Nije bilo prevoditelja, pa su se sporazumijevali pendrekom.

Kod vojnih operacija barut se koristi kao anestetik.

Najbolja humoristička emisija je televizijski dnevnik.

Ovan predvodi stado, ali sluša pastira; a vuk predvodi čopor i ne sluša nikog.

Isto ti je kad te nagazi ženska štikla, ili neprijateljska čizma.

Demokracija je samo smokvin list kojim se pokriva gola istina.

Govorio je u ime porobljenih. On ih je i stvorio robovima.

U trgovačkom lancu najprije zahrđa kupac.

Kad je došla na vlast, štikla joj se pretvorila u čizmu.

Ako je pastir vegetarijanac, može brstiti travu sa svojim stadom.

Od malih bogova ne traži milostinju. Jer kad je dobiješ, tražit će nešto zauzvrat.

Kad su pronašli naftu, potekli su im med i mlijeko.

I vojni šatori se podižu zbog cirkusa.

Ljudi ne vole čitati, pa im prodaju bajke preko malih ekrana.

Cigle su najsigurnije u zidu.

Malo sam previše zasolio juhu. Prešao sam granicu dobrog ukusa.

Biračko tijelo nam je invalidno, što se očituje kod izlaznosti na izbore.

Naš labirint ima izlaz samo prema Nebu.

Da smo ljudi od krvi i mesa, vidimo tek kad se ozlijedimo.

Knjiga vrijedna ponovnog čitanja

Kad u nekom aforističkom rukopisu otkrijete pedesetak dobrih aforizama, onda on svakako zaslužuje da bude ukoričen, makar i u skromnijoj nakladi. Ali kad ta brojka bude znatno veća, tada i autor zavređuje da se o njemu i njegovom djelu kaže pokoja pohvalna riječ i rečenica.
Darko Žigrović, aforist iz Svetog Ivana Zeline, ugodno je iznenađenje i osvježenje na hrvatskom aforističkom nebu, na kojem desetljećima sjaje mnoge zvijezde i zvjezdice balkanskog i europskog aforizma, od onih iz srednjeg, pa do ovih iz najnovijeg vijeka. Dug bi bio popis kad bih ih nabrajao, pa tu zadaću prepuštam našim umnim zborničarima i antologičarima.
Ima zemalja u našem okruženju u kojima autori i u mladim godinama počinju pisati svoje prve aforizme, i koji zarana objavljuju prve knjige. U Hrvatskoj to u pravilu nije tako i ovdje se aforisti obično na velika vrata javljaju nakon navršenih trideset ili četrdeset godina života. Takav je slučaj i s Darkom Žigrovićem koji je, na nagovor urednika i istinskog zaljubljenika u aforizam Miroslava Vukmanića, pripremio za tisak ovu knjigu. I dobro je da je tako učinio, jer da nije, hrvatska bi aforistika ostala uskraćenom za jedno iznimno kvalitetno djelo, a sam bi autor bio miljama udaljen od središta nacionalnih aforističkih zbivanja i događanja.
Aforizmi koje smišlja i zapisuje Darko Žigrović bave se gotovo svim aktualnim društvenim, gospodarskim i političkim temama. Iz njih se može lako zaključiti kako je autor dobro informiran o najvažnijim stvarima koje (pre)okupiraju građane zemlje u tranziciji koja se, nakon dugog čekanja, priključila obitelji više-manje razvijenih europskih država; i što je još važnije, kako na sve te stvari, pojave i probleme gleda otvorenijih očiju, čista srca i na promišljen, realističan i duhovit način. To mogu samo ljudi kojima je stalo do boljitka društva i svih njegovih jedinki, i koji ne zaziru bobu reći da je bob, a popu da je pop — bez obzira što se to mnogima od njih neće svidjeti. Ali, zadaća aforista i humorista i jest da duhom budi uspavanu svijest i riječju raskrinkava one i ono što nije dobro i što bez zadrške treba što prije mijenjati. Jer, ako nam podzemlje smrdi sve do neba, i ako šakom nam demokracija nudi širok izbor nedostupnih stvari, onda je vrijeme za mijene i promjene u kojima naša primarna djelatnost neće biti prikupljanje sekundarnih sirovina i gdje nacionalno blago treba biti u stajama. I na njivama, u tvornicama, kao i svim drugim mjestima na kojima će ljudi živjeti životom dostojnim čovjeka. Ako to nije tako, a kod nas baš i nije, tada će naši ljudi, nakon završenih škola i fakulteta i stečenih ili nestečenih radnih iskustava hodočastiti i radočastiti po svijetu, tražeći sreću koju u svojoj zemlji nisu pronašli. A gore tuge i nevolje u mirna vremena od te gotovo da i nema.
Uzalud se naši vlastodršci hvale silnim postignućima, kad im narod bježi iz zemlje trbuhom za kruhom i umom za razumom. Kod nas se skoro trideset godina od svršetka rata i dalje na mnoga usta pjevaju borbene pjesme i slave svi mogući dani pobjeda i državnosti, što osiromašuje vrijedne ljude i odnosi dragocjeno vrijeme koje bi se moglo pametnije iskoristiti za radne pobjede. Ratnih je pobjeda svakom zdravom razumu već odavno preko glave. Nastavimo li tako, onda će se opet, u ne tako daleko vrijeme, ostvariti Žigrovićev aforizam: Nema takve krize u koju mi ne bismo našli ulaz. Ili drugi u kojem tvrdi: Standard nam je tema za stand-up komičare. Tko misli drukčije, neka u podne prošeta pored pučkih kuhinja, ili kasno navečer i rano ujutro pored kontejnera za smeće.
Vrijedni narodi puno rade, a vrlo malo slave. Samoživi ljudi čine obrnuto, i to im se kad-tad razbije o glavu. U to su se mnogi bezbroj puta uvjerili, ali prave pouke nisu izvukli. Jer i zašto bi, kad su mnogi: Svoje novačenje brzo unovčili, i kad: Vlast donosi povlastice. Ali i poslastice. Aforist Darko Žigrović duhovitim kistom slika društvo i njegove anomalije. No, ne bavi se samo njima već, kao odan samokritik, razmatra i svoj položaj u tom i takvom društvu. Iz takvih razmatranja osmišljeni su brojni ironični, alegorični i smijeha vrijedni aforizmi. Od onoga u kojem kaže: Kad se sjetim Sizifa, izgubim svaku volju za posao, preko drugoga u kojem priznaje: Prebio sam kamatu. A usput i bankara, pa do onoga u kojem rezignirano zaključuje: Moj kut gledanja na stvarnost je otupio. Da bi na kraju odao zahvalnost svima poniznim riječima:  Zahvalan sam im do groba. Dublje ne mogu!
Ima u ovoj knjizi aforizama, gnoma, sentencija, mudrosnica, vrckavih i raznih duhovitih, a zrelih i zdravih misli, koje će zadovoljiti znatiželju svakog čitatelja i vratiti mu osmijeh na lice i radost u dušu. Zato je vrijedi pročitati i ponešto iz nje zapamtiti te, po mogućnosti, primijeniti u svakodnevnom životu. Prave knjige zato se pišu i objavljuju. A pravi pisci zato i postoje.

Ivo Mijo Andrić